Knjiga – Molila sam ih da me ubiju

Molila sam ih da me ubiju

Knjiga z naslovom Molila sam ih da me ubiju je milo rečno grozna za brati. Jaz sem jo bral malo po malo več kot eno leto.

V knjigi so objavljene resnične izpovedi žensk, ki so bile med vojno v Bosni in Hercegovini posiljene, mučene,…… Žrtve so bile predvsem ženske muslimanske narodnosti. Zločinci pa so bili predvsem srbski vojaki in tudi srbski civilisti. Nekaj je tudi zgodb, kjer so zločine naredili hrvaški vojaki in hrvaški civilisti.

Kot sem že na začetku povedal je knjga grozna! Nobena kriminalka ni tako napeta. Ko človek bere tako knjigo, komaj čaka da pride do konca. 

Spomnim se, da knjiga opisuje, kako je več ‘četnikov’ na enkrat posiljevalo  deklice stare deset in manj let. Kako so neki materi vzeli otroka in ji grozili, da ga ne bo nikoli več videla, če ne bo prijazna z genralom Lewis Mackenzijem. General Lewis Mackenzi jo je posiljeval, otroka pa ni nikoli več videla.

Upam, da te ‘zvrine’, ki so sposobne narediti drugemu človeku ne spijo mirno! Vključno z generalom Mackenzijem.

In zakaj knjigo prebrati? Zato, ker žrtve želijo da se izve resnica. Da se sodi zločincem,…

24 komentarjev

  1. Oki doki,

    meni jo posodi. Poštnino plačam jaz. VLatka Kozlovič, Dekani 133, 6271 Dekani.

    Ko jo preberem, vrnem. 🙂

  2. Jaz si je ne želim prebrati. Vseeno hvala, da opozarjaš na tovrstne zločine. Prav je, da se ve, ne glede na to, katera stran je zločine storila. Pravzaprav zločine jaz ne bi pripisal nobenemu od treh državotvornih narodov v Bosni pač pa zločincem, ki naj odgovarjajo zanje vsak sam.

  3. pozdravljen. imam eno vprašanje: mi lahko poveš kje se kupi ta knjiga oz. preko koga jo lahko dobim.

    lp,

    katarina

  4. Pozdravljeni
    Tako sem srecna in zadovoljna, da sem najdla to stran… Ko bi samo vedeli koliko casa ze iscem to knjigo, da bi jo kupila, pa jo nimajo nikjer vec, ne dobis jo ne v Bosni, ne na internetskih straneh, ne nikjer. Prebrala sem samo par odlomkov iz knjige, ki sem jih na Internetu najdla in moram priznati, da te te zgodbe tako pretresejo, da bi najrajsi nehal brati in se se naprej delal, da zivimo v svetu, kjer kaj takega ni mogoce, vendar ne mores. Zato bi lepo prosila, če bi lahko to knjigo dobila, če smem, bi jo kopirala in takoj isti dan nazaj poslala, seveda poštnino tudi plačam.

    V pričakovanju odgovora vas vse lepo pozdravljam, Sabina
    k.sabina@windowslive.com

  5. Tomaž,

    meni čas tako laufa, da mine štiri mesece kot bi mignil. V ponedeljek jo pošljem nazaj.

    Tomaž pošlji mi naslov.

    Hvala.

    Pa, prosim, ne kopirajte jo. Če pa že, pošljite nekaj denarja tem žrtvam.

  6. Dragi prijatelji, hvala na razumjevanju i širenju istine o onome što se dogodilo na tlu Bosne i Hercegovine.

    Ovdje cu vam prenijeti samo jednu pricu iz te knjige.

    Perverzni general

    (…) ?Ujutro sam se probudila oko 6 sati, zbunjena, ne znajući šta se događa, šta mi je sa bebom, gdje se nalazi, da li ima potrebnu njegu, da li ću je ikada vidjeti. Oko 13 sati jedan vojni policajac unio mi je jelo. Cijeli taj dan sam u sobi bila sama. Navečer, oko 20-21 sat u sobu je ušao major Vlado iz Vogošće i naredio mi da se spremim i pođem s njim. Donio mi je jednu kesu u kojoj se nalazilo čisto, ali već nošeno žensko rublje. Kada sam se spremila poveo me je do svog džipa kojim me je, zajedno sa još dvojcom vojnika, odvezao u jednu veću vikendicu. Rekao mi je da, ukoliko želim da se sretnem sa svojom bebom, moram biti veoma pametna, jer će me u vikendici posjetiti jedan gospodin stranac, koji mi može puno pomoći ako budem dobra prema njemu. Zaključao me je u vikendicu koja se sastojala od jedne veoma prpstrane prostorije i sanitarnih prostorija u prizemlju i tri manje spavaće sobe u potkrovlju. U vikendici je bio televizor i radioapart. Bojala sam se svoga položaja, a puno više sam strepila šta mi je sa bebom. Ubrzo poslije toga, u prostoriju je ušao stariji oficir sa dva pratioca. Prepoznala sam kanadskog generala Luisa Mekenzija, koji mi je prišao sa ispruženom rukom, oslovivši me sa ?gospođice? (na engleskom jeziku). U desnoj ruci je držao pupoljak crvene ruže, koji mi je prestrašenoj i nespretnoj utrpao u ruke. Dok je to činio, iz sobe su izašli njegovi pratioci i zaključali vrata.

    General Mekenzi me pitao kako se zovem, odakle sam… Šutjela sam i pravila se da ništa ne razumijem. Sljegala sam ramenima i polahko uzmicala, dok mi je general Mekenzi nije rekao na engleskom jeziku: ?Gospođice, vi veoma dobro govorite engleski i vi sve razumijete. Ovdje sam da vam pomognem. To je vaš interes. Ljubav vođena interesom je najjača ljubav.? Shvatila sam u kakvom sam se položaju nalazila. Zatočena i odvojena od svoje devetomjesečne bebe. Oboje smo bili bespomoćni i zatočeni. Svako opiranje bilo je suludo. Opirala bih se, borila, da sam bila sama, da od mene niko nije zavisio. Ovako, mislila sam na svoga sina i bila sam spremna podnijeti i patnju i poniženjei fizičku i duševnu bol samo da bih se sastala sa njim, makar i u uvjetima zatočenja i neizvjesnosti koju zatočenje sa sobom nosi. Uz šund muziku iz Srbije, sa radija, general je praznio svoju strast, a ja branila svoju zatočenu bebu. Stisnutih zuba, stisnuta srca… To je trajalo, sa manjim prekidima, više od dvadeset dana. General me je posjetio 7-8 puta. Molila sam ga da utiče na četnike da mi vrate bebu i da nas oslobode. Uvjek je govorio: ?Sutra, sutra, strpi se…? Nakon dvadesetak dana iz vikendice su me u Vogošću odvezla dvojca vojnika i predala majoru Vladi. (…)

    (…) Nije me general Mekenzi na seksuali odnos prisilio šakama. Nije me oborio. Sama sam legla. Nije me tukao, prisiljavao, ali me je imao kao bespomoćniu zatočenicu. Dok je izigravao oficirskog džentlmena sa ružom, soba je bila zaključana, a oko kuće je bila četnička, vojnička straža. Ovo svjedočenje činim bez ikakve prisile, da odahnem, da mi bude lakše u želji da se nekad sretnem sa generalom, Luisom Mekenzijem, posebno da mu javno na televiziji postavim par pitanja i da ga pogledam pravo u oči, u oči velikog prijatelja četničko ? srpskih ratnih zločinaca.?

    Ovo su djelovi svjedočenja Bošnjakinje koju je na perverzan način iskoristio kanadski general Luis Mekenzi komandant mirovnih snaga umprofora u BiH. Poslije ovoga svaki komentar je suvišan, samo se postavlja pitanje, kako smo ikako preživjeli i održali se sa ovakvom međunarodnom pomoći koja je u velikoj mjeri bila pomagač srpskim pretenzijama i genocidnoj politici. Svjedočanstvo je zabilježeno i dokumentovano u ?Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza Logoraša BiH? a izdato u knjizi ?Molila sam ih da me ubiju ? Zločin nad ženom BiH?, u Sarajevu 1999. str.183.

  7. Četničko silovanje (1)

    (…) ?Najgore je bilo kad je došao red da seksualno zlostavljaju, siluju naše djevojčice… Stalno smo od toga bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kada bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. Nisu ništa govorile. Vidjele su već da plač, otimanje i otpor četnicima ne koristi. Kad Srbi nešto naume a namjere se na slabije i nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini, u rijeci, u masovnoj grobnici.

    Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje djete. Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. ?Zašto djecu vikala sam, ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu?, preklinjala sam ih… (…)

    Poslije jedne od mnogih takvih noći, moja Emina nije ni riječi progovorila. Uzela je svog plišanog psića i čvrsto ga stiskala uz grudi i tako satima stajala bez riječi, zureći u prazno, nikoga ne gledajući. Čim bi ugledala muškarca kako ulazi u logor, uzimala je svog psića i stiskala ga uz sebe. Samo je njemu otkrivala svoje tajne, svoje strahove i svoje boli. Za sve nas druge riječi nije bilo. ?Samo me ti psiću smiješ dirati, nikada više muškarac?, čula sam jednom kako mu govori. (…)

    Ovo je samo dio svjedočenja Bošnjakinje koja je zajedno sa svojom 11 godina starom kćerkom bila više puta silovana u četničkom logoru ?Kalinovik?. Svjedočenje je zabilježeno i dokumentovano u ?Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine?, te izdato u knjizi Molila sam ih da me ubiju ? zločin nad ženom BiH, 1999.

  8. pozdravljen Tomaž vidim da so zadnji komentarji ze kar stari ampak za to knjigo sem slisala ze ko sem bila mlajsa ampak so mi takrat odsvetovali branje te knjige ces da nebi razumela. ker grem malokrat v Bosno bi te prosila ce bi knjigo sposodil tudi meni ib bi ti jo vrnila takoj ko bi jo prebrala.
    prosim ce mi odgovor posljes na moj mail saj sem ta blog zasledila slucajno.
    hvala in srecno v 2013

  9. Pred časom sem bila v bosni,,vendar te knjige nisem dobila…Iščem jo že lep čas vendar se je ne dobi, ker so jo prepovedali tako pravijo…Resnično bi jo želela prebrat, ker me je še bolj pretreslo z obiskom bosne,,bom potrebovala, še kar nekaj časa da pridem k sebi, ker razumela pa ne bom nikoli…
    Zato naprošam če mi to knjigo pošlje pošljem jo takoj nazaj in stroške plačam sama…. moj naslov je m.kuk@siol.net….

Dodaj odgovor

Vaš e-naslov ne bo objavljen. * označuje zahtevana polja